Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje

(18. 11. 1991. – 18. 11. 2025.)

U utorak, 18. studenog 2025. godine, prisjećamo se godišnjice stradanja stanovnika i branitelja Vukovara i Škabrnje, kao i svih žrtava Domovinskog rata.

Od 2020. godine taj se dan obilježava kao nacionalni praznik.

Nakon prvih demokratskih izbora 1990. godine, dolazi do nemira dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj potaknutog od strane srbijanske vlasti iz Beograda koja nije mogla prihvatiti demokratizaciju i nastanak hrvatske države.

Nemiri su počeli tzv. „balvan revolucijom“ koja je 1991. godine prerasla u otvorenu agresiju pobunjenog srpskog stanovništva potpomognutog dobrovoljcima (četnicima) iz Srbije i Jugoslavenskom narodnom armijom i njezinog prosrpski orijentiranog vodstva.

Cilj agresije je bilo stvaranje tzv. „Velike Srbije“ u kojoj bi živjeli svi Srbi s prostora raspadajuće jugoslavenske države.

Prve hrvatske žrtve padaju u Pakracu, Plitvičkim jezerima, Borovom selu i drugdje.

Kako se uključivanje istočne Slavonije u tzv. „Veliku Srbiju“ nije moglo ostvariti bez osvajanja Vukovara, golemi vojni potencijal jugoslavenske (srpske) vojske i srpskih dobrovoljaca – četnika, bio je usmjeren na taj grad.

Agresorske snage su imale oko 600 tenkova i oklopnih transportera, velik broj topničkog oružja, oko 40 000 odlično naoružanih vojnika, …

Nasuprot tome, Vukovar je branilo oko 800 pripadnika Zbora narodne garde i policije, te oko 1 000 dobrovoljaca (kojima je to bio prvi susret s oružjem).

Iako su bili slabo naoružani, vukovarski su branitelji, uništili ili onesposobili velik dio neprijateljske sile (oko 200 tenkova i 300 oklopnih transportera, 25 borbenih zrakoplova i dr.) te osigurali vrijeme od tri mjeseca za stvaranje hrvatske vojske.

Posljedice rata su stravične.

Tisuće Vukovaraca poginule su, još više ih je ranjeno. Njihovi domovi su spaljeni i razrušeni.

Padom grada počela su mnoga zvjerstva nad civilima i braniteljima, a mnogi su morali otići u progonstvo.

Najveći broj muškaraca odmah je odveden u zatvore i logore širom Srbije.

Herojski grad Vukovar je stajao razrušen bez svega onoga što je čuvalo identitet grada kroz dugi niz stoljeća: crkve, muzeji i mnoge druge zgrade stajale su porušene, popaljene, opljačkane.

Grad je bio slika bezumlja: nedostajale su cijele ulice, trgovi, mnoga kulturna dobra su uništena i opljačkana.

A što je najtragičnije – više nema mnogih Vukovaraca.

I Međimurci su aktivno sudjelovali u obrani Vukovara. U Vukovaru ih je poginulo 11, 2 su nestala, 24 ih je završilo u koncentracijskim logorima u Srbiji, mnogi su bili ranjeni.

Hrvatska vojska je zaustavila agresiju, a nakon toga u oslobodilačkim akcijama (Bljesak, Oluja i dr.) 1995. godine vratila okupirane teritorije.

Posljednja okupirana područja – Istočna Slavonija i Srijem – vraćeni su Hrvatskoj 1998. godine mirnom reintegracijom.

NE PONOVILO SE!!!